Kada bi Ina bila tek obična kompanija, onda bi i svi događaji koji se oko nje trenutno zbivaju bili jednostavni. Jer, kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No, od dana kad je osnovana Ina je uvijek bila više od kompanije. Ina će sljedeće godine proslaviti 50. obljetnicu postojanja, a u tom periodu iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, samo da bi potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat Ina je preživjela, ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije, priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
Ina je neosporno bila simbol jugoslavenske naftne industrije, no valja znati da nikad nije bila nacionalna naftna kompanija, poput tvrtki kakve su sredinom prošlog stoljeća postojale u većini država istočnog bloka i zemalja u razvoju. Naime, sredinom ‘60-ih kad je Ina osnovana, svaka od jugoslavenskih saveznih republika imala je vlastite tvrtke koje su se bavile naftno-plinskom djelatnošću. U Srbiji je tako djelovao Naftagas i dvije rafinerije. U BiH se pak takvim djelatnostima bavio sarajevski Energoinvest, u Sloveniji Petrol, a u Crnoj Gori Jugopetrol. Ipak, Ina se vrlo brzo nametnula kao neosporni nacionalni lider, a uskoro počela i širiti svoje poslovanje na teritorij drugih republika. Dva su ključna razloga za to. Prvi je bila, danas će se pokazati, dalekovidna odluka tadašnjeg vrha hrvatske partije da pod kapom Ine objedini cjelokupnu tadašnju hrvatsku naftnu industriju.
Veliko jačanje
U drugim republikama oko toga nikad nije postignut politički konsenzus, pa su tako tvrtke specijalizirane za istraživanje i razvoj naftnih nalazišta poslovale odvojeno od rafinerija, maloprodajnih lanaca i ostalih grana biznisa. U Hrvatskoj, pak, u formi SOUR-a Ina stvorena je svojevrsna vertikalno integrirana naftna kompanija, a kroz takvo okrupnjavanje i konsolidaciju prihoda tvrtka je kapitalno silno ojačala, što joj je omogućilo razvoj kakav je konkurentskim poduzećima bio nezamisliv. Drugi važan razlog uzleta Ine bila je kvalitetna kadrovska politika. Dakako, bilo bi pogrešno tvrditi da je Ina bila lišena političkog kadroviranja, ali se pritom vodilo računa i o stručnim referencama. Pojednostavnjeno rečeno, visoku sinekuru u Ini nije se moglo dobiti bez jake partijske pozicije, ali niti samo zbog nje. Naravno, u heterogenoj organizaciji kakva je Ina u doba Jugoslavije bila, i kadrovska politika varirala je od jedne poslovne jedinice do druge, no najbolji primjer meritokratske politike kontinuiteta mogao se vidjeti u najvećoj Ininoj poslovnoj jedinici – Naftaplinu. Od osnivanja Ine do danas Naftaplin je samo srce kompanije, no zanimljivo je da su na njegovu čelu u razdoblju od 1964. do 1990. stajala tek dva čovjeka. Već sama činjenica da je u 26 godina, usprkos svim političkim previranjima, Naftaplin promijenio tek dva direktora, zanimljiv je podatak, posebno u kontekstu aktualne kadrovske politike u velikim javnim poduzećima. Dapače, i uz jak pritisak politike, na čelo Naftaplina punih 30 godina, od osnivanja Ine do 1996. i imenovanja Marijana Pejčića iz Diokija, nije imenovan čovjek koji nije bio naftne struke i prethodno imao barem 20 godina iskustva rada na nižim pozicijama u kompaniji. Iako je prvi direktor poduzeća bio Stevo Bevandić, čovjekom koji je udario temelje modernog Naftaplina smatra se inženjer Stjepan Žinić. On je bio prvi direktor Naftaplina sa stručnom naobrazbom, a u njegovu mandatu, koji je trajao od 1964. do 1978. godine, otkrivena su čak 23 nafta i plinska polja u Hrvatskoj, među kojima i ona najveća – Beničanci, Žutica, Bokšić i Molve – koje Ina i dandanas eksploatira. Proizvodnja je strelovito rasla. Već 1970. premašila je dva milijuna tona nafte, a na Naftaplin se odnosilo 72 posto ukupne jugoslavenske proizvodnje ugljikovodika. Pred kraj Žinićeva mandata tvrtka se počela širiti i na inozemstvo, dobivajući istražne koncesije u Jordanu, Cipru, Gabonu, Burmi i Bangladešu.
Zlatno doba
Žinića je na poziciji direktora zamijenio Mavro Popijač, drugi veliki čelnik poduzeća, koji će na toj poziciji ostati do 1990. Njegov mandat u povijesti je ostao opisan kao “zlatno doba Naftaplina”, ali i hrvatske naftne industrije općenito. Popijač je nastavio progres poduzeća na temeljima koje je postavio Žinić. Proizvodnja iz već otkrivenih ležišta uvećana je, otkrivena su nova naftna polja u istočnoj Slavoniji, otkriven je plin u sjevernom Jadranu, izgrađena mreža plinovoda te plinsko skladište Okoli. Ina je investirala golema sredstva u novu opremu, a u stručno-znanstvenom pogledu ostvaren je strelovit napredak. U samo deset godina, od 1972. do 1982., udvostručen je broj visokoobrazovanih zaposlenika kompanije, a da bi zadovoljila svoje potrebe za srednje obrazovanim stručnim radnicima, poduzeće je u Ivanić Gradu osnovalo vlastitu školu i đački dom. U to vrijeme Ina je već radila na koncesijama diljem svijeta, i to u partnerstvu s velikim zapadnim kompanijama, u Burmi s francuskim Totalom, u Vijetnamu, Indoneziji, Egiptu i Alžiru s talijanskim Agipom, u Angoli s francuskim Elfom i američkim Chevronom, a u Gabonu s njemačkim Wintershallom. Danas, dok hrvatska Vlada na sva zvona najavljuje koncesijske natječaje za istraživanje srednjeg i južnog Jadrana, valja znati da je istraživanje Jadrana Ina započela još 1968. godine, a odonda je obavljeno više od 50 tisuća kvadratnih kilometara seizmičkih snimanja i probušeno 135 istražnih bušotina. Dapače, velike strane kompanije koje danas u Vladi zazivaju – Chevron, Agip i Texaco – već su sredinom ‘80-ih u partnerstvu s Inom istraživale Jadran. Ono što je manje poznato jest da je do tih istraživanja trebalo doći punih deset godina ranije. Dapače, čvrstih dokaza o tome ne bi ni bilo da nedavno na internetskoj stranici Wikileaks među milijunima dopisa američkih diplomata nisu objavljeni i oni slani iz ambasade SAD-a u Beogradu sredinom ‘70-ih godina. U jednom od njih, naslovljenom na 5. kolovoza 1974. godine, neimenovani američki diplomat izvještava o susretu sa Stjepanom Žinićem i razgovoru o zastoju pregovora između Ine i zainteresiranih američkih kompanija o koncesijama za istraživanje nafte u Jadranu. Tom prilikom Žinić ga obavještava da su zakonske izmjene koje bi takve aranžmane omogućile uklonjene s dnevnog reda federalne skupštine u Beogradu, ali i uvjerava kako Ina, kao hrvatska republička naftna kompanija, ima suvereno pravo na eksploataciju nafte i plina na cijelom području hrvatske obale do crte razdvajanja interesnih zona Jugoslavije i Italije na Jadranu. Američki diplomat navodi kako je to mišljenje suprotno stavu neimenovanog pomorskog stručnjaka iz Beograda koji mu je rekao kako Hrvatska ima pravo samo na nalazišta u teritorijalnim vodama – pojasu od 10 milja od obale – dok sve izvan toga potpada pod saveznu ingerenciju. Utoliko, zaključuje Amerikanac, vjerojatno su nesuglasice republika oko podjele rojaliteta razlog zastoja u donošenju potrebnih zakona. Sumnje o tome kako su predstavnici ostalih republika kočili ulaganja u istraživanje ugljikovodika u Hrvatskoj dodatno pojačava još jedan dopis, otpremljen iz američka ambasade u Beogradu 11. srpnja 1974. Tu Amerikanci daju detaljan izvještaj o susretu s novoizabranim predsjednikom Jugoslavenske ekonomske komore Ilijom Vakićem, koji im nudi da umjesto u istraživanje nafte ulože u petrokemijsku tvornicu u Pančevu. Ta investicija realizirat će se 1979. godine, dok će do početka istraživanja na Jadranu proći puno desetljeće. Ovi dopisi indikativan su pokazatelj kompleksne situacija u kojoj je funkcionirala Ina u Jugoslaviji. Zbog svoje veličine, važnosti i snažnog razvoja, Ina je kontinuirano bila pod pritiskom politike. U pozadini svega – kao i uvijek – bio je novac, odnosno podjela golemih sredstava koja su se u Inu slijevala. Na federalnoj razini, čelnici Ine i hrvatski politički vrh kontinuirano su se morali odupirati zahtjevima da se dio novca preusmjeri i prema ostalim republikama. Upravo su takve inicijative i nagnale Žinića da osmisli institut rudne rente, svojevrsnog mehanizma koji je osiguravao da dio novca ostane u lokalnoj zajednici i koristi se za financiranje razvojnih projekata poput gradnje cesta, škola i komunalne infrastrukture.
Plamen iz plinske boce
No, borba za novac trajala je i unutar same Ine. Pitanje raspodjele novca, odnosno autonomije financijskog poslovanja OOUR-a i poslovnih jedinica, bilo je izvor vječnih rasprava u poduzeću. U Naftaplinu, kao najprofitabilnijem dijelu Ine, kontinuirano su se borili protiv centralizacije u Ininim poduzećima, a konačnu pobjedu izborili su 1970. kad je donesen novi statut tvrtke, a pogoni dobili vlastite žiroračune i relativno visoku razinu samostalnosti u radu. Dakako, ni to ne bi bilo moguće bez podrške tadašnjih političkih moćnika koji su Naftaplinu tradicionalno bili naklonjeni. Sam partijski vrh redovito je posjećivao Naftaplinove svečanosti otvaranja pojedinih pogona ili nalazišta. Doduše, i tu je znalo biti problema, kao na svečanosti puštanja u pogon proizvodnje plina na nalazištu u Molvama. Kako radovi još nisu bili dovršeni, a svečanost iz političkih razloga nije mogla biti odgođena, prvi plamen na baklji, barem tako legenda kaže, potekao je zahvaljujući vješto skrivenoj boci kuhinjskog plina. Koju godinu kasnije plin iz ležišta je već tekao, a Jugoslaviju je potresala kriza. Na proslavi dovršetka posljednje etape investicije u Molvama opet se okupila partijska vrhuška, a govor je održala tadašnje predsjednica Saveznog izvršnog vijeća Milka Planinc.
– Perspektiva izlaza iz situacije u kojoj se danas nalazimo i koju nazivamo kriznom nije u restrikcijama, iako su i one bile nužne, nego u prodoru na mogućim točkama razvoja. Što brže izađemo iz zatvorene, autarkične ekonomije u svijet s onim s čime raspolažemo, a imamo kadrove i visoki nivo opremljenih kapaciteta, to prije ćemo doći na svjetsku pozornicu kao ravnopravni partneri na normalne financijske kanale, bez tereta koji sada nosimo kao dužnici. Bez razvoja nema novih prodora, nema izlaska iz krize. – poručila je tada. No, do novih prodora nije došlo. Dugogodišnja kriza rezultirala je raspadom države, krvavim ratom i stvaranjem neovisne Hrvatske. A u tom procesu glavne uloge opet su pripale ljudima iz Ine.
>> Ina je u Jugoslaviji bila sedma republika
